Neoplatonizam je izraz težnje da se bude sličan Bogu koliko je moguće, al' kroz napor da se u jedinstvenu cjelinu spoje učenja filosofa Pitagore, Sokrata i Platona, što kasnije nastavljaju i neki hrišćanski mislioci, promišljajući Platonovo nasljeđe u duhu Hristove Objave, Otkrovenja, koliko je to moguće. No, u tim pokušajima hrišćanski svetitelji i podvižnici su vidjeli stranputicu. Ti prvi susreti platonista i hrišćana su prolazili tako više u sukobu nego u miru, a svi pokušaji da će ih neko sasvim izmiriti, objediniti, propali su. Glavnim neoplatonistom smatra se Plotin (204–270 n.e.) iz Egipta. Učio je filosofiju u Aleksandriji, obišao neke filosofske škole na Istoku i završio kao učitelj u Rimu. Neoplatonizam, dakle, predstavlja i opoziciju hrišćanstvu, koje je tada već okupilo široke mase u porobljenim zemljama Prvog Rimskog carstva. Taj Prvi Rim pada u nemoralu, nastupa era drugog Rima ili Romejskog carstva, lažno nazvanog Vizantija u kasnijim vjekovima od strane njemačkog istoričara Heronima Wolfa 1557. godine. Filosofija se zaglavila u svoj predmet i Boga Istinitog Logosa ostavlja religiji, Vjeri. A vjera, koliko joj treba, koristi se i filosofijom. Jer Sofija je Mudrost Boga no, ona ne dolazi razumski ni umno već Duhom Svetim, Oboženjem čovjeka.
Mi nećemo naročito razmatrati Plotina i njegovo vrhovno mistično Jedno, kao opšti objedinjavajući princip svega. Pojam Boga pokušava se pojasniti racionalno ili pak umski, Jedno je, kaže Plotin, neshvatljivo, nespoznatljivo u racionalnom smislu, u sebi preobilno i zbog toga mora da isijava iz sebe, a takav proces isijavanja on naziva ,,emanacija" što predstavlja glavni pojam neoplatonske filosofije. Emanacijom nastaje sav svijet, i ona se vrši postupno, prvo isijavaju um i ideje, a posljednji stepen je materija što istinu ima u nebitku, određenja negativnog. Jedno objedinjuje sve i sve je cjelina. Racionalnim putem se ne može postići istovjetnost sa Jednim, i ne može se Ono spoznati osim putem ekstaze - gubljenjem svijesti, u stanju uzbuđenosti Duše. Njima je postizanje željenog mira moguće, dakle, u ekstazi, ono pripada ovom svijetu i rezultat je aktivnog nastojanja čovjeka u tom smjeru, ono ne pripada onostranosti i zagrobnom.
Ipak, filosofska tradicija i pomaže hrišćanstvu da se ono ideološki uobliči, filosofija postaje stepenikom k Oboženju čovjeka podvižnika i pokajnika. Stvoreni su ubrzo i uslovi da hrišćanstvo postane i zvanična religija Rimskog carstva, Milanskim ediktom 313. n.e. kad i Imperija traži spas u fazi raspada. Dolazi, dakle, i zvanično jaka vjera u jednog Boga i njegovo poslanstvo na Zemlji, nastaje i državno priznat hrišćanski svijet. A filosofija pada u sjenku teološke doktrine, u sjenku religije, oduvana moćnom Vjerom velikih otaca, od kojih su mnogi i bivši filosofi. Mnoge knjige su proglašene opasnim i jeretičkim, što nije samo za osudu već i za pozdraviti. Sve stare knjige nisu sasvim zanemarene, a naročito Stari Savez (Stari Zavjet) uzet od Jevreja.
Filon Aleksandrijski (25. p.n.e. - 40. n.e.), poslanik Rimskog carstva i imperatora Gaja, kombinuje Stari zavjet sa Platonovom filosofijom. Izbor oba stanovišta je Božanski Um - Logos. Jevrejski Bog je Jahve (onaj koji jeste), i ličan Bog za razliku od grčke promisli. I za Filona Bog je iznad mišljenja. Postojale su u to vrijeme i veoma značajne gnostičke grupe prvog hrišćanstva, što su sa sobom nosile svoju priču i ubjeđenja nama poznata kao jeretička i neće ovdje biti razmatrana.
Plotin razlikuje više ipostasnih (suštinskih) oblika bića: Um / Duh - božanski; duša - izvanbožanska; materija - izvanbožanska; gdje je duša spoj misaonog (Umnog) i čulnog svijeta, gdje je cilj duše konačan spoj s Jednim. Plotin, kad je sreo svog učitelja Amonija Zakasa (džakonosca) u Egiptu (Aleksandriji) uskliknuo je: Njega sam tražio! Pred smrt je rekao učeniku Eustohiju: ,,Pokušaj da Boga koji je u tebi uzdigneš do onog Božanskog u Svemu." U društvu s Bogom si i teži postati sličan njemu. Postoje lagodnost i trpnja, ali sreća šta je? I kako da bude nerazumno od razuma bolje? Dobre stvari u čovjeku su već prisutne, dobar čovjek je uvijek veseo, u mirnom stanju i ugodnom raspoloženju kojeg ništa od zala ne uznemirava - kad je dobar, a ako neko traži drugu vrstu užitka u dobrom životu, tad ne traži dobar život. Sreća je aktivnost duše, ne cijele duše, ne vegetativne duše što veže se s tijelom, koja nije u valjanosti s opažanjem. Mudar čovjek prijateljima daje isto što i sebi, kad se nešto treba dati. Dobar čovjek - mudrac ne trpi mučenje jer duša je sastavljena od one više u zajednici s umom i one niže u zajednici s tijelom. Sreća se ne shvata u skladu s vremenom već sadržana je u prisutnosti i u aktuelnosti života. Vrijeme će povećati sreću ako se s vremenom više ,,vidi". Život se shvata u vječnosti, koja je ovo sad. Aktuelnost duše je u njenom razumijevanju, u njenoj unutrašnjoj aktivnosti, a to znači biti srećan. Tek neke su od misli neoplatoničara. Vidimo i još ponešto u smjeru hrišćanskog poimanja, jer tad su se znanja ispreplitala ...
Kad je riječ o ljepoti cjelina je lijepa, a ne njeni dijelovi koji samo doprinose. Stavu da je umjetnost ludost saglasan je i stav da je pravednost obična glupost. U čemu je ljepota uma koji je sam? Ljepota ukazuje na Božansko, ljepota duše nije u vezi sa zemljanim već sa čistoćom. Kad se prljavo odvoji ostaje samo zlato. Kad se ona odvoji od žudnje tijela s kojim se previše zabavila, nakon što je ostala sama, odložila je svu ružnoću prirode druge. U tom je mudrost. Nepročišćen sjedi u blatu, jer blato je njemu drago. Uz sve hrabrost je nezastrašenost smrću, odvojenost duše od tijela, a toga se ne boji onaj ko želi biti sam. U Božanstvenom je ljepota, u svemu što je duši srodno. Najbolji prizor jeste Sve. Kada postane dio Cijele Duše, šta bi za nju bilo zlo? Bogovima je sve dobro, ništa zlo, kao i duši koja je u čistoći. U tom smislu život u tijelu je zlo sam po sebi, a kad duša ne živi život složenog već se odvaja. Dobro je početak, a zlo kraj. Dobro je počelo i potrebno, nedostatak je zlo. Zlo je među nebićima i bijeda duha. Ko učestvuje u zlu postaje sličan mu. Nerazumna vrsta duše prima zlo, bezmjernost, pretjeranost i nedostatak. U zlu je duša tijelu potčinjena. Prvo je dobro a posljednje (materija) kao zlo u palim dušama. Ljudi pali dobro ne vide. Bog je uvijek jednako prisutan kraj svih, ali mi sami sebe činimo neprikladnim pa vjerujemo da je Bog daleko. Nedozvoljeno je izvesti sebe prije neg vrijeme je, prije nego odveže onaj koji je svezao. I ako bi cijelo tijelo propalo duši ne bi moglo biti ništa.
Nebo se kreće ukrug, oponaša um, to je unutrašnje okretanje samoopažanja, samomišljenja koji nije spolja ni drugdje. Ako ga duša vodi ono se neće mučiti, jer ona ne čini i ne vodi protiv svoje prirode. Duša se kreće ukrug oko Boga, a da se istovremeno i ne kreće. Sve se istovremeno kreće ukrug i miruje. Lukav je onaj um koji ne može postići umom ono za čim teži. Zvijezde ne stvaraju konja već nešto mu dodaju. A oni koji mnogo trpe imaju manju moć stvaranja. Materija će biti odvlačena ovamo-onamo u svaki oblik i zato što je sasvim povodljiva postati mnoštvena tim vođenjem i postajanjem svime, te na taj način dobija prirodu mase. Ni netjelesnost joj ne pripada. A ako je tjelesnost pojam i on je različit od materije. Otud i masa. Logos i razmjera su granica i red. Materija je i tamo i ovdje, bezgranično, istovjetna je lišenosti, suprotna idejama. Ona je nebiće i nešto drugo u odnosu na ljepotu Bića. Postoji nešto potencijalno, a nešto što je aktuelno. A ako je nanesena nepravda šta je tu strašno sad za besmrtnika? Ako se neko žali na bogatstvo i siromaštvo, pa i to što nisu svi ljudi u ovom jednaki, taj ne zna da dobar čovjek ne traži jednakost u tim stvarima, niti smatra da oni što su stekli mnogo imaju neku prednost. Pokraj Boga samog ima mjesta za sve. Ne gleda se ono što je pojedinačnom ugodno, već svemu što je ugodno. Mirno se treba složiti sa prirodom Svega i ruganja nema. Inače su tijela vatrena. Zlo je nedostatak dobra, stvar neosvjetljena. Potom, onaj ko se hrani laži hrani se i bolešću. Nekima je palo na pamet da mrze prirodu tijela jer su čuli da Platon mnogo prebacuje tijelu što postavlja prepreke duši ... a duša je sebi stvorila kuću, ona što stvara bez teškoća. Ne bježi se sa svog mjesta, bar ne prije vremena. Duša se u tom ne potresa. I najlošije stvari ljudi smatraju braćom, a da isto to poriču oni za Sunce, zvijezde i drugo sve. Pogrešne stvari ljudi smatraju srećom. Gnostici tako ne vjeruju da priroda zvijezda posmatra ono spolja, što ne vide da njihova Duša dolazi s polja.
Plotin je, inače, htio ostvariti Platonovu državu u Rimu. Učitelju Amonijusu Zakasu (džakonoscu) se zaklinju da mu neće učenje spominjati u spisima, što svojevrstan je misticizam, tek Jamblih prikuplja znanja iz njihove škole i daje u javnost. Plutarhu je: um, duh, demon, tijelo, postoji trojstvo (Jedno, Nous-Duh, Duša), on utiče na Konstantina. Među ostalim učenicima neoplatonistima su: Anatoli, Porfirije, Jamblih (Sirijac, sirijska škola - egipatske misterije, priče o Pitagori, muzika), Proklo - kom takođe zlo nije posebna sila već udaljenost od jednog, ranohrišćanski otac Ambrozije je isto pod njihovim uticajem, koji potom utiče na manihejca sv. Avgustina koji će se preobratiti u velikog hrišćanina. On piše o Državi Božjoj. Hipatija je žena naučnica što kritikuje hrišćanstvo u Aleksandriji i kamenovana je od strane hrišćana. U tim školama su najviše predavali Platona i Aristotela.
Porfirije objedinjuje Plotinovu nauku u spisima Eneade, koje i danas možemo pronaći u bibliotekama (i na srbskom jeziku), o pimanju Jednog Mističnog Boga, o Nusu, o Duši, itd. Propala rimska aristokratija će ipak preći na hrišćanstvo, ali ovaj put sa Istočnim Rimom, Romejskim carstvom i carem Konstantinom iz Niša. A neoplatonizam utiče na iščitavanje slike sveca zaštitnika u hrišćanstvu, ili je to pak dio kulturnog i duhovnog nasljeđa naroda Sredozemlja koji je tu uveliko živio, a da se nije kasnije morao doseljavati kako je tvrdila i tvrdi još zvanična istorija. Dakle, neoplatonistički pisci govore o slici kao sredstvu pristupa Božanskom prototipu, a ne kao obitavalištu samog božanstva. Romejsko carstvo kao Drugi Rim ili Istočno rimsko carstvo u vrijeme ikonoborstva formira ili uokviruje znanje o ikonama što će se u narednim vjekovima prenositi i na Sjever kontinenta ka Rusiji. Po hrišćanskoj predaji apostol Luka (iz sedamdesetorice) je prvi slikao ikone. Ikone se slikaju na drvetu, freske na zidu. Potom imamo i mozaike na zidu i na staklima. Ikone prvih vijekova nisu sačuvane, a neki od Plotinovih crteža se mogu još uvijek pronaći negdje na internetu.
Jamblih iz Halkide, od područja Sirije i Libana danas, prihvata neoplatonizam, u koji će on sam unijeti mnoge elemente istočnjačkog, iz religija. Protivnik je tad nadirućem hrišćanstvu. Taj treći i četvrti vijek nove ere je, dakle, period opadanja klasične grčke filosofije. Sam Jamblih bio je upućen u neke tajne egipatseke i babilonske misterije ili pak ezoterije, učenik je Porfirija s kojim studira u Rimu, a biva i na Siciliji. Oni smatraju da demoni kao bestjelesna bića su posrednici s bogovima i da su sa Mjeseca. No, hrišćanstvo vidi u demonima one što zavode i odvlače čovjeka od Boga. I Sokrat je imao svog dobrog daimoniona savjetnika koji mu javlja samo kad nešto ne treba činiti. Hrišćanstvo će potom reći da paganstvo pogrešno vidi ljude i demone kao bogove. Uznemiren demonima Avgustin će reći: Bogovi zauzimaju najviša područja, ljudi najniža, a demoni srednja područja ... Oni imaju besmrtnost tijela, ali strasti su im zajedničke s ljudima. Avgustin potom zamjenjuje bogove s Jednim Bogom, demonizuje demone i tvrdi da su svi, bez izuzetka, zli. Reći će i Tertulijan: Oni tvrde da nose poruke između Boga i čovjeka, preruše se u anđele, i ovo držanje često je zamka kojom nas hoće namamiti u vlastitu propast. Mogu poprimiti svaki oblik, i znaju mnogo, a posebno o materijalnom. Ma koliko inteligentni, oni nemaju milosti, vrebaju ,,uhvaćene” i prevarene duhove ljudi, prebivaju u vazduhu, zvijezde su im susjedi, a saobraćaju i s oblacima. Romejski (,,vizantijski") teolog, filosof i veliki političar, Mihailo Psel (rođenjem Konstantin), opisuje demone riječima: ,,Ove životinje žive u našem vlastitom životu, koji je pun strasti, oni su prisutni većinom u strastima, a njihovo prebivalište je materija, takav im je i položaj i stepen. Iz tog razloga oni su podložni i strastima čvrsto vezani." Vezu s demonima Avgustin naziva ,,zločinačkim miješanjem s nevidljivim svijetom”. U starim legendama i zapisima mogu se naći klasifikacije demona, njihova hijerarhija i karakteristike, ta osnova demonologije razvijala se kao dio službenih religijskih sistema, i njome se bavilo sveštenstvo. I Hrist je istjerivao demone iz opsjednutih, znamo po Novom Svezu (N. Zavjetu).
Povratkom u rodnu Siriju Jamblih osniva vlastitu filosofsku školu. Većina njegovih napisanih djela nije sačuvana. Obimnije djelo je ,,Kolekcija pitagorejske misli“, u 10 knjiga, i samo dio ili nešto manje od polovine tog je sačuvano. Tu su takođe i komentari na Platona i Aristotela te komentari na zbirku ,,Haldejskih proročanstava”. Najupečatljivije djelo mu je ,,Teurgija” ili ,,O egipatskim misterijama” u kojima opisuje visoku magiju što djeluje kroz komunikaciju s bogovima. On piše i ,,O Pitagorinom životu”, zatim ,,Za oslobođenje filosofije”, i drugo. Autor je i pustolovnog ljubavnog romana Babilonske pripovijesti u 35 knjiga, sačuvanih 16 u izvodima.
Pomalo čudnu mu misao da Isus kaže da nije došao donijeti mir već mač, Jamblih kritikuje.Nema hrišćansku dubinu Duha i poimanje te vrste. Mistično je kod Plotina, okultno je kod Jambliha. Kod Plotina je misija svakog ,,teurga” mističnom molitvom dosegnuti Boga, a Jamblih zagovara više aktivnosti i zaobilazno, rituale u magiji i priziv bića posrednika između Boga i čovjeka. Teurg je mistik, ali i mag, poseban neki redovnik. U hrišćanstvu liturgija je Božanska teurgija ili praktičan put do spoznaje Božanskog. Teurgija govori o ezoteriji. U grčkom jeziku to znači ,,božansko djelovanje” i oblik je magije kojom se obraća teurg i zaziva pomoć nebeskih sila, ali sila nižeg reda, po hrišćanstvu podnebesja gdje žive demoni. S kasnom antikom bijelu magiju nazivaju teurgija, a crnu negromantija. Hrišćanstvo je protiv bilo kog oblika magije.
Прођи се Синко.
No comments:
Post a Comment