Dostojevski (1821-1881.) nije sveti čovjek, ali je jedan od najvećih branilaca pravoslavlja kroz književnu literaturu i preteča moderne psihijatrije, i kruna nad njom. Ti zapadni stručnjaci ni danas ne dostižu te dubine i još potajno se dive ovom velikanu duševne nauke. Za najljepšu fotografiju Dostojevskog smatraju onu kojom se predstavio Bogu. Teolog pravoslavlja Florovski, kom pravovjerni zamjeraju jedino na ekumenizmu, piše i o Dostojevskom koji je za sebe govorio da je realista u Višem smislu. Dostojevski je opisivao Duhovnu, ne duševnu realnost i pogrešno bi ga bilo tumačiti preko njegovih doživljaja, kaže Florovski. U mladosti je veliki pisac bio zanesenjak, ali je rano prevladao to svojim stvaralaštvom. Dostojevski je imao metafizičku težnju za znanjem, sve ga je unaokolo zanimalo. Neobična radoznalost. Vidio je ono o čemu je govorio, i to je njegov realizam. On ne objašnjava već slika (prikazuje) rječju ljudske sudbine. Smisao ljudskog života on vidi u SLOBODI, i to Slobodi kao izrazu volje. Ali samotna sloboda se pretvara u sumanitost. Uporan protest dovodi do unutrašnjeg ropstva, kad sloboda prelazi u prinudu i nasilje, opsjednutost u nasilju. Ovaj raspad Ličnosti je takođe mistično razlaganje kojim se dobija ,,čovjek podzemlja“. Opasno je biti Slobodan, ali je opasnije lišavati se Slobode. Dostojevski žali, ali ne sentimentalno i moralistički, on više pokazuje na metafizičku opasnost za one koji ugnjetavaju. Jer, ko napadne čovjeka i njegovu Slobodu, napao je prije svega na sama sebe. Sloboda mora IZNUTRA biti ograničena, jer će inače preći u svoju negativnost. Prikazuje Dostojevski kako se ta samodovoljna smjelost pretvara ili izrađa u bezočnost, čak i mističnu razuzdanost. Takva PRAZNA sloboda čini ličnost robom strasti ili ideje. Ova protivrječnost (antinomija) ljudske slobode rješava se jedino u LJUBAVI. A Ljubav, kao takva, jedino može biti Slobodna. Neslobodna Ljubav se izrađa u strast, početak je porobljavanja, i nasilja nad voljenom osobom, ili prema bližnjima isto. Ljubav je moguća jedino u Slobodi, kaže Dostojevski. Tajna jednog Hrama u Duhu, tajna Sabornosti za Dostojevskog je bila sadržana u ideji: ,,Ljubav kroz Slobodu i Sloboda kroz Ljubav.“ Tj. sloboda i jednakost ne mogu bez bratstva, ali Dostojevski ovdje vidi metafizičku ne socijalnu istinu, vidi duhovan podvig. Čovjek se ne može voljeti samo radi toga što je čovjek, tj. samo humanističko bratstvo nije moguće, ali je na neki drugi način moguće, i to je okupiralo Dostojevskog. On razmatra slovenofile i romantičare, organizmične ideje, ali i to brzo napušta. Optimizam je nedovoljan. Okrenuo se Hristu. Jedino u Hristu se može postati Bližnji, a izvan tog ljudi su jedino sposobni napasti jedan drugog. Prihvatiti Boga moguće je samo u Slobodi. 
Dostojevski gleda u svijet Ideja. Vidio je svete i pravedne ljude na mjestima koje su zauzeli oni koji to nisu. Vidio je ruskog monaha. Ipak, radio je sve ono što ne priliči jednom hrišćaninu, puštao je svašta u sebe da bi i pisao o tome, i iskreno pisao.
Izaći iz zla svijeta može se samo uzletom ili skokom. Uočio je i zapadnu tugu, volio je zapadnog čovjeka ne i njegovu kulturu, i mnogo je naučio od zapadnog čovjeka. Ne sablažnjuje se Dostojevski, jer očekuje pobjedu Božanske Ljubavi. Zato, nikad mu se nije zatvarao Lik Božiji u čovjeku, jer svuda ga je otvarala Ljubav. I Vjerovao je zbog Ljubavi takve, a ne zbog straha. Očajanjem i sumnjom ne može čovjek ulaziti u spor s Bogom i umanjivati Božije svjedočenje, tvrdio je. Otkrivao je sebi i svima užase palog i grešnog života. Bogočovjek po tome znači i: ,,Logos postade tijelo.“ (Jn. 1.14)
...
I učenik Solovjeva (najvećeg ekumeniste prije ekumenizma, kažu), Berđajev piše o ruskoj religijskoj filosofiji i o Dostojevskom u ovom smislu:
Inkvizitor, opisan kod Dostojevskog, glumi svakom zaštitnika, demokrata, optužuje samog Hrista da je Ovaj aristokrat, jer spašava pojedine. Inkvizitor SVE spašava, nudi ljubav zemaljsku i čistu bijedu, on u ime ljudi ide protiv Boga. Ko narodu poda sitost neka uzme svu slobodu, i uzima je. Hljeb Nebeski nikom nije još zanimljiv, tek ponekom. Daj narodu hljeb zemaljski i postani njihov bog, to hoće inkvizitor. Hristos ovo odbacuje carstvo zemlje, od Rima do socijalizma. Stanje inkvizitorsko i zemaljsko carstvo uopšte. No, tokom svjetske istorije niko nije baš vladao. Pravoslavlje ima važne odgovore, ali Berđajev, ipak, ide svojim putem. No, on ima značajnu misao donekle i o Dostojevskom ...
Samo u Bogu možeš iskreno voljeti drugog čovjeka. Drugo je notorna laž. Nesloboda i nasilje. I mravinjak. Ne trebaju nama čuda, Ljubav treba i Sloboda, jer nasilnim putem ne možeš ljude usrećiti, već živjeti možeš na račun njih. Graditelji sreće hoće da urede zemlju bez smisla i bez Neba, puštamo zarad hljeba, tješeni dječijim igrama i pjesmicama da sve biće oprošteno rukom samo kad nam mahnu. Veliki se inkvizitor uvijek trudi da učini ljude nedostojnim onog Višeg svijeta. I on sam je Dostojevskom tragični junak što od ljudi krije tajnu, i pravi ljudima srećni mravinjak. Otkrivanje smisla života rješava sve probleme no, i ovi i oni čuvaju tajnu. I Tajnu. Pa, prepoznajte i mimo Berđajeva. Dostojevski nam pomaže.
Прођи се Синко.
No comments:
Post a Comment