Plamtijaše Srcem i goraše duhom da krene za Hristom, putem uskim i mučnim. Jedan je od stubova Pravoslavlja na Istoku prepodobni Teodosije Veliki, a pod ovim imenom ne mislimo, naravno, i nipošto, na rimskog cara Flavija, koji je živio vijek ranije. Prepodobni Teodosije je svetitelj za kog je Nikolaj Velimirović rekao da je uzvišen primjer svim monasima. Rođen je u Kapadokiji (Mogariasi) i mirno se upokojio sa 105 godina zemaljskog života, godine 529. Kad je tražio mjesto gdje će podignuti manastir nosio je kadionicu sa hladnim ugljem i tamjanom, i mjesto gdje se ugljevlje samo užarilo i tamjan razgorio bilo je to odabrano mjesto. Smatra se ustrojiteljem opštežića monaškog.
I moljaše se govoreći: ,,Pokaži mi, Gospode, put svoj, i ići ću u istini tvojoj." (Ps. 85, 11) I onda, oslanjajući se na Boga, krenu u Jerusalim za vreme carovanja Markijanova, kad se skupljahu sveti oci na Četvrti Vaseljenski Sabor u Halkidonu protiv Dioskora i Evtihija. Usputno, u Antiohiju blaženi Teodosije požele da vidi prepodobnog Simeona Stolpnika (prvi stolpnik u hrišćanstvu, ima ih još, i podvizavali su se na stubovima) koji se na stubu podvizavao, želio je od njega blagoslov i molitve. Prišavši stubu Simeon mu doviknu: ,,Dobro došao, čovječe Božji Teodosije!“ Kako ga ovaj po imenu zovnu, a niti ga je poznavao, Teodosije se udivi, pade na kolena i pokloni se prozorljivom ocu. Svetitelj ga pozva sebi na stub te ga zagrli i cjeliva bogom nadahnutog, proreče mu da će biti pastir slovesnih ovaca, blagoslovi ga i proreče mu veliku Slavu (Silu) duhovnu.
Teodosije nastavi svoj Put, osluškujući u svemu Boga i držeći se samo riječi Božije. Stiže u grad Jerusalim i pokloni se u Svetinji nad svetinjama, i pomisli u sebi šta da izabere: usamljenički život, ili u zajednici s drugima da se podvizava i spasava? Smatrao je da je opasno biti sam u toj borbi onom ko još nije naučio kako da se bori sa duhovima zla. I u zemaljskim ratovima, zar biti neoprezan ili glup toliko da, još neobučen u ratnoj vještini i neiskusan, pri prvoj borbi uleti u okršaj. Kako usamljen ratovati sa poglavarima i vlastima i upraviteljima tame ovog svijeta, s duhovima zla pod nebom. Već prvo da se pridružim svetim podvižnicima, od iskusnih otaca da naučim kako da se borim s nevidljivim neprijateljima pa će vremenom sabrati se i plodovi usamljeništva i bezmolvija. Prvo se Teodosije primače starcu Longinu, koji je imao veliko znanje i veliko iskustvo po Hristu. Zatim ga je učitelj poslao da vodi već postojeći hram posvećen Prečistoj Majci Bogorodici. Poslušao je. I tu se počelo dolaziti upravo Teodosiju i da se ugledaju na njega. Zbog nastale vreve moraće Teodosije ići i dalje. Put sad postaje još i uži. Dušom, srcem i svojim umom bio je pripijen samo za Boga. Dušu je hranio samo rječju Božijom.
Potom će sv. Teodosije osnovati i manastirsku zajednicu, s prva sa sedam monaha podvižnika. I ne bez razloga i ne bez Božijeg blagoslova, da bi ove dobro utvrdio u vjeri, reče im da se iskopa jedan grob, i stajući više groba, okružen učenicima reče: „Evo, djeco, groba gotova! Ima li ko među vama gotov za smrt, da bi se sahranio u ovaj grob?“ Jedan od njih, Vasilije sveštenik po činu, pade na kolena i potraži od Teodosija blagoslov da umre. Teodosije i znavši unaprijed koga da očekuje za ovaj poduhvat, podvig ili požrtvovanje, s neskrivenim zadovoljstvom reče svima ostalima da drže pomeni i podušja još živom Vasiliju: trećina, devetina i četrdesetnica, po običajima koji se izvode nad mrtvima. I kad se navrši četrdesetodnevni pomen, Vasilije sasvim zdrav leže u pripremljen grob i umre. I bi sahranjen tu. U četrdeseti dan po pogrebu, Vasilije se pojavi jedno jutro među bratijom u crkvi i pojaše sa njima. Vide ga prvo samo Teodosije, pa se pomoli Bogu, da Bog otvori oči i ostalima. Potom sva bratija pogledaše i videše Vasilija među sobom. Jedan brat, Letije, od radosti raširi ruke i htjede zagrliti Vasilija, ali ovaj iščeze, i začu se glas Vasilijev: „Spasavajte se oci i bratije, spasavajte se! … Mene više nećete vidjeti.“
I moljaše se govoreći: ,,Pokaži mi, Gospode, put svoj, i ići ću u istini tvojoj." (Ps. 85, 11) I onda, oslanjajući se na Boga, krenu u Jerusalim za vreme carovanja Markijanova, kad se skupljahu sveti oci na Četvrti Vaseljenski Sabor u Halkidonu protiv Dioskora i Evtihija. Usputno, u Antiohiju blaženi Teodosije požele da vidi prepodobnog Simeona Stolpnika (prvi stolpnik u hrišćanstvu, ima ih još, i podvizavali su se na stubovima) koji se na stubu podvizavao, želio je od njega blagoslov i molitve. Prišavši stubu Simeon mu doviknu: ,,Dobro došao, čovječe Božji Teodosije!“ Kako ga ovaj po imenu zovnu, a niti ga je poznavao, Teodosije se udivi, pade na kolena i pokloni se prozorljivom ocu. Svetitelj ga pozva sebi na stub te ga zagrli i cjeliva bogom nadahnutog, proreče mu da će biti pastir slovesnih ovaca, blagoslovi ga i proreče mu veliku Slavu (Silu) duhovnu.
Teodosije nastavi svoj Put, osluškujući u svemu Boga i držeći se samo riječi Božije. Stiže u grad Jerusalim i pokloni se u Svetinji nad svetinjama, i pomisli u sebi šta da izabere: usamljenički život, ili u zajednici s drugima da se podvizava i spasava? Smatrao je da je opasno biti sam u toj borbi onom ko još nije naučio kako da se bori sa duhovima zla. I u zemaljskim ratovima, zar biti neoprezan ili glup toliko da, još neobučen u ratnoj vještini i neiskusan, pri prvoj borbi uleti u okršaj. Kako usamljen ratovati sa poglavarima i vlastima i upraviteljima tame ovog svijeta, s duhovima zla pod nebom. Već prvo da se pridružim svetim podvižnicima, od iskusnih otaca da naučim kako da se borim s nevidljivim neprijateljima pa će vremenom sabrati se i plodovi usamljeništva i bezmolvija. Prvo se Teodosije primače starcu Longinu, koji je imao veliko znanje i veliko iskustvo po Hristu. Zatim ga je učitelj poslao da vodi već postojeći hram posvećen Prečistoj Majci Bogorodici. Poslušao je. I tu se počelo dolaziti upravo Teodosiju i da se ugledaju na njega. Zbog nastale vreve moraće Teodosije ići i dalje. Put sad postaje još i uži. Dušom, srcem i svojim umom bio je pripijen samo za Boga. Dušu je hranio samo rječju Božijom.
Potom će sv. Teodosije osnovati i manastirsku zajednicu, s prva sa sedam monaha podvižnika. I ne bez razloga i ne bez Božijeg blagoslova, da bi ove dobro utvrdio u vjeri, reče im da se iskopa jedan grob, i stajući više groba, okružen učenicima reče: „Evo, djeco, groba gotova! Ima li ko među vama gotov za smrt, da bi se sahranio u ovaj grob?“ Jedan od njih, Vasilije sveštenik po činu, pade na kolena i potraži od Teodosija blagoslov da umre. Teodosije i znavši unaprijed koga da očekuje za ovaj poduhvat, podvig ili požrtvovanje, s neskrivenim zadovoljstvom reče svima ostalima da drže pomeni i podušja još živom Vasiliju: trećina, devetina i četrdesetnica, po običajima koji se izvode nad mrtvima. I kad se navrši četrdesetodnevni pomen, Vasilije sasvim zdrav leže u pripremljen grob i umre. I bi sahranjen tu. U četrdeseti dan po pogrebu, Vasilije se pojavi jedno jutro među bratijom u crkvi i pojaše sa njima. Vide ga prvo samo Teodosije, pa se pomoli Bogu, da Bog otvori oči i ostalima. Potom sva bratija pogledaše i videše Vasilija među sobom. Jedan brat, Letije, od radosti raširi ruke i htjede zagrliti Vasilija, ali ovaj iščeze, i začu se glas Vasilijev: „Spasavajte se oci i bratije, spasavajte se! … Mene više nećete vidjeti.“
Zapadnjačke tendencije idu i u tom smjeru da Teodosija Velikog hoće baciti u sjenu, i imenom rimskog cara koji u prethodi, ili da se Teodosije istinski Svetac potpuno izbaci iz postojanja kao nekakav nestvarni i nikad postojeći lik iz bajke. No, pravoslavna priča i jeste takva da djeluje sve nemoguće.
Pravoslavna Crkva Teodosija Velikog proslavlja 24. januara.
Prođi se Sinko.
Prođi se Sinko.
No comments:
Post a Comment