Ikone i Ikonostas - Pavle Florenski

Iz svoje Dubine podvižnik i po žurbi dnevnoj vidi ljepotu zvjezdanog neba. A ako nema dodira sa Suštinom ništa se značajno nije ni desilo. Slika nas podsjeća na prvo-Lik. Ikona kao ,,svjetlosna slika” budi u saznanju viđenje Duha. Slike te liječe jer takav je dodir s Duhovnim svijetom. Čudotvorno. U Duši slikar već dugo nosi sliku voljene Djeve i slika. On na koljena i očiju suznih pada i priznaje šta je od najranije mladosti mu plamtjelo u Duši. Koja je To Ljubav.

Koliko grijeh ovlada Ličnošću i lice prestaje da bude prozor otkud sija svjetlo Božanskoga, to lice se grči u masku strasti koja njim ovladava. Visok uspon Duhovan obasjava lice svjetlosnim Likom izgoneći tamu i nedorečeno. Da NEDOREČENO. Kad se zaćuti. Lice će postati portret živi umjetnički sebe samog, umjetnost nad umjetnostima na djelu. Podvižništvo, pokajanje i molitva prethode. Tako i blista Slava (Sila) Oca nebeskoga. Duh Sveti.

Dirati masku i prerušavati se postalo je u crkvenom životu nečisto, ali nastala je i takva maska u ikoni koja je suštinska i pravo umjetničko djelo, koliko god to drugima izgledalo naivno - Ikona je pogled u Vječnost. Pojačana je izvajanost lica u svjetlu, simbol Vječnog Života i netruleži, reći će Pavle Florenski (1882-1937). 

Ikonostas - to su Sveci, Nebo, a ne tmurno podnebesje. Pojava Anđela govori šta je sa one strane. Svjedok stoji pred samim Bogom. Prisutvo Boga je tijelu strašno, u Duhu je Slavno. Otuda nama i strašno, a Bog nije strašan.

Ikonostas u Crkvi Pravoslavnoj je zid. Živ je taj zid. Za Pavla Florenskog to je zid koji ne skriva već otkriva kratkovidnima PRAV(i) svijet. Pravedan i Istinit. Ikonostas su prozor i vrata, bez tog zid je neprobojan. Ukloniti ikone u pravoslavlju značilo bi zazidati prozore. Ukloniti umje(s)tnost. Simvol ima formu i tako je oruđe Duha, a ne samo čulni materijal. Tu Crkva priznaje za ikonopisce samo Svete Oce, jer jedino oni stvaraju tu umjetnost, oni jedino sozercavaju ono što treba naslikati ikonom. I kako bi mogao slikati ikonu onaj ko nije nikad vidio prvo-Lik, tu istinsku (nematerijalnu) Prirodu. Čak su taj prvi svijet rijetki Svetitelji vidjeli samo na trenutke, naspram onih poput nas koji ga nikad nisu ni vidjeli. Ikonopis je otuda živi oblak, eikones su viđenje. Ikonopisac crta Svjetlo Svetih, a ljudsko lice govori više od svih, od sve prirode vidljive. Ličnost Obožena. Određena i beskonačna ujedno. Taj Duha svijet i nije daleko, okružuje nas. Vjerovatno, mi smo daleko. 

Maska u kultu umrlih je zaista javljanje umrlog, Božanske Ljepote i iznad zemnih uzbuđenja, kroz masku ovu pristiže energija Lika iz Vječnosti. Florenski to zove vrhovnom ontologijom svijeta.  A živa veza međ’ svjetovima je vjera. Ikonopisanje je njemu metafizika, a metafizika je ikonopisanje - riječima. Unutrašnja svjetlost se rasprostire van. Božansko je blistanje podvižničkih Likova. Slika Božja je Svjetlost sva, a čovjek tu ima preobražaj i zadržava svoj vječni Lik. 

Svece slavimo na dan njihova upokojenja ili predstavljanja Bogu, kad su i najbožanskiji, pritom materijalno vidljivi. Duhovna osnova stvari i u platonizmu bio je poseban Vid, Eidos, a ne sluh, ni miris, ni drugo. U Renesansi ima otrov obožavanja samog svijeta. Ali ikonopis ne vidi nešto spoljašnje od stvari. Brojne su tehnike danas lišene metafizičkog smisla. Ikonopisac prikazuje Biće, a to Božansko ni nema sjenku. Ikonopisac ide od tame ka Svjetlu, a slikar radi uz pomoć sjenki i otkriva sebe. No, dok stvar nije od Svjetlosti ona još nije sazdana. I ugledni graver tako pravi najdublje sjenke. Nevidljiva strana vidljivog je najsloženije slikanje. Florenski NE govori o prirodnim silama uvezenim u formu već priča o Božanskim Silama. I zlato se odnosi na Duhovno zlato. Ikone Romejskog carstva (Drugi Rim ili Istočno Rimsko C., pogrešno zvano ,,Vizantija”) su slikane zlatom. A onda su došli trgovci. I lopovi. ,,Bože, blagoslovi i naše neprijatelje, i mi ih blagosiljamo. Oni su nas gurnuli Tebi pod noge" - kako bi rekao i Sv. Vladika Nikolaj Velimirović.

Kaže Florenski da ruski ikonopis iz 15. i 16. vijeka predstavlja ostvareno savršenstvo plastičnosti kome ravnog ili sličnog nema u istoriji svjetske umjetnosti, a sa kojim je moguće u izvjesnom smislu stavljati naporedo samo grčku skulpturu koja je takođe ovaploćenje duhovnih slika i koja je kasnije, na žalost ili na nesreću, nagrižena racionalizmom i čulnošću. Suvišne i napamet povlačene linije dovele su do sjenki i alegorizma. Kanonski oblik je onaj od najveće prirodnosti i najprostiji. Na ikoni malo je prirodnog, misleći na prirodu nižeg, i odjeća ikone boje je takve da njima drugog oživljuju. Odežda Sveca je tkanina njegovih podviga, i to je tijelo, oblast energije najbliži tijelu. Obnažena figura nije samo nepristojna i nelijepa, metafizički je manje i razumljiva pa bi u njoj bilo teže sagledati suštinu prosvjetljene čovječnosti. Jer takva je sama suština djela umjetničkog, Duhovni stil vremena, npr. nabori odjeće, fino tkanje. Ontološka je izrada odežde u pravoslavnom ikonopisanju. Za Florenskog, uljano slikarstvo najbolje je prilagođeno da predaje čulnu datost svijeta, gravura tek daje misaonu šemu.

Likovi na slikama Rubljova  su uvijek spokojni, veli Florenski, a vremenom način na koji Rubljov slika postaje ideal crkvenog slikarstva i ikonoslikarstva u pravoslavlju. Umjetnici ikonopisci, ipak, mogu da budu samo Sveci što ovaplote nebeska Viđenja, visoko sveštensko služenje. Jer ne smije se činiti Božije djelo s nemarnošću. Slovesnost je i jasnost, umno i srčano bogosluženje. Orgulje su iz Renesanse, uljano-gust je zvuk orgulja kao i uljane boje, i platno, perspektiva, zemaljsko i suviše tjelesno, po Florenskom. Oštriji um sve poima bolje i dublje prožet je s Suštinom. Sloboda izbora sloboda je, kako se čini, tek privida. Vjernik ,,očitava” Božiju Volju. Predaje se. Kaje se, moli se i podvigava. Um spušta u Srce.

(Od Pavla Florenskog, ruskog religijskog mislioca i filosofa, pravoslavnog teologa i sveštenika, iz njegova djela: ,,Ikonostas")

Prodji se Sinko.